O poreklu prezimena Uzelac

21
9635

Zeleo bih koliko je moguce vise da saznam o poreklu svojeg prezimena , bilo nas je jako mnogo na podrucju like i dalmacije ,. Netko cak tvrdi da smo sa kosova iz okolice Vucitrna dok drugi kazu da smo mozda iz priobalja Crne Gore, Boke ,Kotora i Budve…Slava je Sv. Nikola

Deyan
Australia
[email protected]

21 KOMENTARA

  1. koliko ja znam da je porjeklo sa tromedje srbije bosne i crne gore.volio bi i ja nesto vise da saznam.u lici je bilo uzelaca na dosta mjesta.jedino sto znam da su uzelci u dalmaciju dosli iz like to sam procita u nekim knjifama.ako neko nesto vise zna neka javi.

    uzelac goran
    Beograd Srbija (Medak–Lika)
    [email protected]

  2. Evo, nadjoh i ovo:

    Re: PREZIMENA FAMILIJA IZ JOSANA
    U periodu neposredno pred poèetak II svetskog rata tj. krajem tridesetih godina XX veka, u Josanu je stanovnistvo imalo sledeæa prezimena i krsne slave:

    Arambašiæ – Sv. Nikola,
    Banjanin – Sv. Jovan Krstitelj,
    Bevanda – Sv. Nikola,
    Bjelobrk – Sv. Petar i Pavle,
    Bošnjak – Sv. Stevan,
    Vlatkoviæ – Sv. Nikola,
    Vraniæ – Sv. Jovan Krstitelj,
    Vukmanoviæ – Sv. Jovan Krstitelj,
    Vukmiroviæ – samo jedna porodica jošanskog trgovca i preduzetnika Milana Vukmiroviæa – Vukmira, koja je poreklom iz sela Babin Potok kod Vrhovina a krsna slava je Sv. Nikola,
    Dikliæ – Sv. Arhandjel Mihailo,
    Dražiæ – Sv. Djuradj,
    Egiæ – Sv. Nikola,
    Kamenko – Sv. Nikola,
    Kneževiæ – Sv. Jovan Krstitelj,
    Kosanoviæ – Sv. Nikola, samo jedna porodica a poreklom iz susednog sela Visuæa,
    Lonèar – Sv. Arhandjel Mihailo,
    Majstoroviæ – Sv. Jovan Krstitelj,
    Majcen – samo jedna porodica a nosilac prezimena, po imenu Alojz, bio je Slovenac pa pretpostavljam Rimokatolik po veroispovesti,
    Mandiæ – Sv. Jovan Krstitelj,
    Mašiæ – Sv. Nikola,
    Mrdja – Sv. Nikola, samo jedna porodica poreklom iz Visuca,
    Naranèiæ – Sv. Jovan Krstitelj,
    Pavkoviæ – Sv. Jovan Krstitelj,
    Poznanoviæ – Sv. Jovan Krstitelj, samo jedna porodica poreklom iz Visuæa,
    Radakoviæ – Sv. Nikola. Ovo je najèešæe prezime u Jošanu a u okviru njega postojalo je vise tzv. špic-namet-a kao što su: Bricani, Stanišiæi, Lisani, Adamoviæi, Zekiæi, Kenderi, Puškari, Žujiæi, Mediæi, Radani, Musiæi, Pilipoviæi, Šiši, Gemiæi…
    Sadžak – Sv. Nikola,
    Stojiæ – Sv. Arhandjel Mihailo,
    Surla – Sv. Nikola,
    Uzelac – Sv. Nikola,
    Cvijanoviæ – Sv. Jovan Krstitelj,
    Šever – Sv. Nikola, porodica je poreklom iz obližnjeg sela Buniæa.

    Uz ovaj spisak dajem sledeæe NAPOMENE:

    1 – Osim navedenih porodiènih prezimena u Jošanu se, u to vreme pred poèetak drugog svetskog rata, pominju i prezimena pojedinaca koji su takodje bili njegovi stanovnici kao što su prezimena Jeliæ, Kukiæ, Libriæ i Zec.

    2 – U Krajiškom popisu iz 1701. godine za selo Jošan, pored veæeg dela navedenih prezimena, pominju se još sledeæa porodièna prezimena koja su kasnije išèezla: Dogandžiæ, Dragièeviæ, Grahovac, Kurinjac, Masnikosa, Mrkobrada, Panjkoviæ, Radoševiæ, Raduloviæ, Radjenoviæ, Stojakoviæ i Štimac.

    Nikola Uzelac
    Novi Sad
    [email protected]

  3. Evo nadjoh i ovo, negde na forumu diskusija.net:

    Uzelac

    Ovo je èetvrto prezime za koje se interesuje gğa Zorka Perosavljeviæ iz Australije. Uzelac je prezime njene bake po ocu, poreklom iz sela Visuæ, Udbina, Korenica, Hatska.
    U “Plemenskom rjeèniku lièko-krbavske županije”, prema podacima pre poèetka Prvog svetskog rata, porodice s prezimenom Uzelac su u tom kraju živele u 319 kuæa, najviše u Medaku i okolini, u Lapcu, Kosinju, Udbini, Poèitelju, Otoècu, Smiljanu, Širokoj Kuli, Vrebcu i Vrhovinama. U Visuæu, utvrğenju iz turskog doba, ova popis je registrovao samo èetiri familije Uzelac.
    Jovan Erdeljanoviæ kaže da Uzelaca ima i pravoslavnih i katolika koji datiraju od 1700. godine. Prema podacima lièkog sveštenika Isaila Rajèeviæa, svi Uzelci u Kotarima su 1693. godine bili pravoslavni. Mnoge pravoslavne familije ovog prezimena postoje i u Zapadnoj Bosni.
    U “Karlovaèkom vladièanstvu” M. Radeka beleži Uzelce kao pravoslavne sa slavama Sv. Luka i Sv. Nikola, ali navodi da ih ima i katolika, a M. Karanoviæ kaže da su Uzelci sa slavom Nikoljdan veoma rasprostranjeni u Lici.
    Šematizam Pravoslavne crkve Dabro-bosanske mitropolije beleži Uzelce sa slavama Sv. Nikola, Sv. Jovan i Ğurğevdan.
    Kada su se Uzelci i da li baš pod tim prezimenom naselili u Liku, a pre toga u Kotare, možemo samo da pretpostavimo. No, odakle su se doselili možda bismo i mogli da odgonetnemo. NJihovo starije poreklo trebalo bi potražiti u Boki gde i danas ima Uzelaca u Kotoru i Budvi.

    Nikola Uzelac
    Novi Sad

  4. Vidis, ima nas i vrednih:

    Na sajtu KRAJINA CAFE nadjoh i ovo:

    Re: Lièka Historija
    Doseljavanje Srba na podruèje srednje Like

    Srednja Lika sa Krbavom najteže je stradala od Turaka. Prvo je pljaèkana i pustošena, a 1528. je osvojena od Turaka. Turci sada ovamo dovode raju da im obrağuje opustjelu zemlju, najviše iz bosne, a dovoğeni su i Bunjevci rimokatolici iz Hercegovine. Ali je raja teško podnosila tursku vlast. Veæ smo vidjeli da su izbjeglice iz like naselile brlog. Za sve vrijeme turske uprave u Lici stanovništvo se stalno mijenjalo. Lika je osloboğena od Turaka u velikom ratu, pa je karlovaèkim mirom pripala Austriji. Kada je Lika osloboğena, Beè je dugo premišljao kako da uredi ovu oblast. Napokon je prikljuèena Vojnoj krajini. Kad je Lika osloboğena od Turaka u njoj je bilo dosta Srba doseljenih za turskog vremena. Sad se u Liku doseljavaju i Srbi iz Dalmacije, a mnogi koji su ranije prebegli ispred Turaka na sjever ponovno se vraæaju u stare naseobine. Tako Srbi iz okoline Otoèca naseljavaju Vrebac i komiæ. Preseljenici iz Brloga sada naseljavaju Peæane i Jošane. Jedna grupa srpskih porodica seli se iz prokika u Zapadnoj Lici u Mutiliæ na Udbini. Srbi iz Dalmacije naseljavaju Zrmanju, Graèac i Medak. Mjesta u Krbavi naseljavaju Srbi iz Kupresa, Grahova i Knezpolja. Veliku Popinu i Mazin naseljavaju Srbi iz Kninske krajine u Dalmaciji. U Bruvno se preselila jedna grupa porodica iz Divosela i okoline Gospiæa. Manojlo Grbiæ pominje dokumenat iz kog se vidi kako Juraj Krišaniæ, povjerenik karlovaèkog generala za Liku dozvoljava kosinjskom knezu Vukašinu Mileusniæu da se sa 40 srpskih kuæa preseli u Široku Kulu.
    Tako je Lika dugo naseljavana i preseljavanja dok se krajem XVII vijeka u njoj nije smirilo.

    Popisom stanovnistva utvrdjeno je da je 35 naselja u Lici i Krbavi 1712. godie imalo ukupno 26.503 stanovnika- 20.500 Srba pravoslavne vere i 6.003 katolika razlicitog etnicog porekla. Vecina Srba ( 19.159 ili 93.46%) zivela je u etnicki cistim srpskim naseljima: Bruvnu (761) , Bunicu (1.513), Divoselu (612), Gracacu (1.940), Jošanima (621), Korenici (1.813), Mazinu (527), Metku (1.160), Mekinjaru (632), Mogoriæu (715), Ostrvici (418), Peæanima (148), Pišaæu (602), Ploèi (552), Poèitelju (504), Popini (1.575), Raduèu (775), Srednjoj Gori (460), Širokoj Kuli (695), Visuæu (633), Vrebcu (855) i Zvonigradu ili Zrmanji (1.648)..
    Samo je 713 (3.48%) Srba živelo u mešovitim naseljima sa srpskom veæinom- Komiæu (386) i Mutiliæu (327).
    U naseljima sa veæinskim katolièkim življem (LOvinac, Perušiæ i Udbina) bilo je ukupno 628 (3.06% ) Srba…..

    Samo 3.078 (51.27%) od ukupno 6.003 Katolika u Lici i Krbavi zivelo je u cisto katolickim naseljima- Bilaju (118), Budaku (258), Kaludjerovcu (190), Musaluku (182), Novom (517), Pazaristu (1.188) , Podlapaci (409) i Ribniku (216). A 2.737 (45.60%) u naseljima sa vecinskim katolickim zivljem – Lovincu (1.298), Udbini (374) i Perusicu (1.065). Ostali Katolici, njih 188 ili 3.13% ziveli su u Komicu i Mutilicu (170), naseljima sa apsolutnom srskom vecinom….."

    Sto se tice Katolika u Lici i Krbavi tj. njihovog porijekla i naseljavanja ovih oblasti, evo jos nekih podataka.
    U lickim i krbavskim selima za vreme turske vlasti uopste nije bilo katolickog stanovnstva, a prvi stanovnici katolicke vere u ovim oblastima bili su nasilno pokrsteni muslimani.Katolicka zajednica u Lici i Krbavi kasnije je povecana naseljavanjem Vlaha katolika ili navodnih Bunjevaca, Kranjaca i nesto Hrvata…..
    Nasilno pokrstavanje muslimana sprovedeno je posle oslobadjanja Like i Krbave 1689…Tada je, prema tvrdjenju komorskog upravnika Like i Krbave Antonija Koronina, u Perusicu, Bilaju, Ribniku, Novom, Bunicu i Sirokoj Kuli prevedeno u katolicku veru oko 1.700 muslimana, a nekoliko njihovih dzamija pretvoreno u katolicke crkve……
    Brinjski svestenik Marko Mesic……ostavio je dragoceno svedocanstvo o tome kako su pokatoliceni muslimani u Perusicu…..
    …..Medju katolickim doseljenicima u Lici i Krbavi najbrojniji su bili Vlasi katolici, koji su poceli da se doseljavaju iz senjsko-podgorske oblasti krajem XVII veka….. 96 porodica doselilo se, prema izvestaju senjskog i modruskog biskupa Sebastijana Glavinica iz 1696 godine, u Pazariste iz Krmpota i Svetog Jurja (Jurjeva)…..Doseljenici iz Karlobaga i Starigrada stvorili su naselje Lovinac kod Gracaca…… Vlasi katolici u Lici i Krbavi, zbog bliskosti svoje patrijarhalne kulture sa kulturom srpskog, pravoslavnog stanovnistva, bili su izlozeni velikom pritisku Rimokatolicke crkve, ciji je cilj bio da zatre tragove njihove kulture i nametne im nova, drugacija kulturna obelezja….
    Trecu, najmalobrojniju skupinu katolickog stanovnistva u Lici i Krbavi krajem XVII i pocetkom XVIII veka cinili su Hrvati…

    Etnicko poreklo katolickog stanovnistva Like i Krbave:
    Vlasi katolici-42%
    Pokrsteni muslimani-31%
    Hrvati i Kranjci-27% "

    Stanovništo Like oko 1700.

    LutajuæI po internetu u potrazi za novim podatcima naleteo sam na ovaj tekst koji u celosti prenosim.
    Ne stojim iza ispravnost i autenticnosti ovoga teksta.Nemoj da se uvredite ako neko od vas nadje svoje prezime i vidi da prezime nije ono sto sada jeste i obrnuto.Bilo kako bilo izgleda da je ovaj spisak stanovnistva upisan u istoriju Like cekam da cujem vase misljenje o ovom tekstu!

    Naseljenici u lièkim selima 1700.

    Gornji Kosinj – kranjci, doseljenici iz gornjeg pokupja (g.kotar); Butina, Golik, Grguriæ, Jurkoviæ, Mance, Pleše, Prišlin, Podnar, Špoljariæ, Žagar…

    Krš (Srednji Kosinj) – pravoslavni vlasi naseljeni od turaka; Basta, Burcar, Æormarkoviæ, Glumac, Javorina, Kokotoviæ, Lastavica, Luben, Munjas, Paripoviæ, Poèuèa, Uzelac, Zobenica…

    Donji Kosinj – hrvati, doseljenici iz okolice Ogulina; Benèiæ, Biljan, Crnkoviæ, Delaè, Klobuèar, Majnariæ, Sigurnjak, Štajduhar, Vidmar…

    Široka Kula – pravoslavni vlasi, naseljeni iz zbjega kraj brinja; Cvjetièanin, Dejanoviæ, Jeliæ, Joviæ, Koraæ, Kupica, Mileusniæ, Paskaš, Sikerica, Vukeliæ, Zeèeviæ…

    Perušiæ – pokatolièeni muslimani; Asanèehajiæ, Kurkeševiæ, Aleškoviæ, Heæimoviæ, Bašiæ, Imbrešiæ, Zuliæ, Turiæ, Kulaševiæ, Džotiæ, …naseljeni bunjevci; Krumiæ, Luliæ, Tomiæ, Rukavina… hrvati, doseljeni od otoèca; Brajkoviæ, Kostelac, Kovaèiæ, Oriškoviæ, Šimatoviæ… kranjci, doseljeni iz gornjeg pokuplja; Grivièiæ, Jurkoviæ, Kolar, Klemeniæ, Štimac, Umiæ…

    Mušaluk – kranjci, doseljeni iz gorskog kotara; (ne spominju se prezimena)

    Drljaèa – kranjci, doseljeni iz gorskog kotara; (ne spominju se prezimena)

    Strana – kranjci, doseljeni iz gorskog kotara; (ne spominju se prezimena)

    Malo Selo – kranjci, doseljeni iz gorskog kotara; (ne spominju se prezimena)

    Kaluğerovac – kranjci, doseljeni iz èabra i broda n/K; Crnkoviæ, Grguriæ, Kruljac, Ožaniæ, Palijan, Podnar, Šebalj…

    Budak – bunjevci, doseljeni iz primorja; Luketiæ, Markoviæ, Mesiæ, Pavièiæ, Pavliniæ, Vidoviæ… hrvati, doseljeni iz okolice otoèca; Jurkoviæ, Levarac, Toljan, Štimac, Špoljariæ…

    Pazarište – bunjevci iz krmpota; Vojniæ, Miletiæ, Rupèiæ, Smoliæ, Vuèkoviæ, Vlatkoviæ, Rogiæ, Tomiæ… hrvati, doseljeni iz vinodola; Marinac, Levar, Ružiæ, Biskupoviæ, Peèiniæ, Hudokoviæ, Hodak, Kalanj…

    Smiljan – pravoslavni vlasi naseljeni od turaka; Basariæ, Rogiæ, Gajiæ, Katiæ, Rajèeviæ, Vujnoviæ… hrvati doseljeni iz velebitskog primorja; Kovaèiæ, Maras, Vrban, Mažuran, Devèiæ, Špalj, Miškulin, Krpan…

    Kaniža Gospiæka – pokatolièeni muslimani; Èaniæ, Jengiæ, Šabiæ, Turiæ…

    Gospiæ – pokatolièeni muslimani; Aliæ, Asanèajiæ, Asiæ, Fajdiæ, Heæimoviæ, Jamièiæ, Šeriæ… doseljeni bunjevci; Baèiæ, Balenoviæ, Brkljaèiæ, Æaæiæ, Dujiæ, Filipoviæ, Iveziæ, Japunèiæ, Krmpotiæ, Miletiæ, Paveliæ, Starèeviæ, Šikiæ, Tomljenoviæ… hrvati doseljeni iz ledenica; Bubaš, Frkoviæ, Pağen, Smolèiæ, Svetiæ… hrvati doseljeni iz brinja i otoèca; Alar, Biæaniæ, Božiæ, Brajkoviæ, Konjikoviæ, Majeoviæ, Nikšiæ, Mesiæ, Novakoviæ, Oreškoviæ, … kranjci doseljeni iz donjeg pokupja (karlovac); Binièki, Jugoviæ, Križ, Kruljac, Papež, Tarkoviæ, Sudar, Štimac, Žagar…

    Lièki Novi – hrvati doseljeni iz ledenica; Zduna, Galac, Tonkoviæ, Pağen, Jelaèiæ, Belobrk, Šnajdar, Jerkoviæ, Magašiæ, Stilinoviæ…

    Ribnik – starosjedioci hrvati iz turskog vremena; Mudrovèiæ, Romiæ, Franiæ, Jurjeviæ, Cindriæ, … kranjci iz g.kotara; Golik, Grguriæ, Štimac, Palijan, Steile… pravoslavni vlasi, doseljeni iz bosne (grahovo); Sekula, Smoluè, Drakula, Radula, Poèuèa, Pleèaš

    Divoselo – pravoslavni vlasi naseljeni iz bukovice i zap.bosne; Bjegojeviæ, Bukarica, Èubriloviæ, Dodig, Grijak, Konjac, Nafajda, Ostreva, Pjevaè, Pleèaš, Poèuèa, Popoviæ, Sekuliæ, Tepšiæ, Vukovoj.

    Poèitelj – pravoslavni vlasi naseljeni od turaka iz bosne; Bobul, Èuturilo, Lubenoviæ, Njegovan, Trkulja, Uzelac, Vitas, Vuksan.

    Medak – pravoslavni vlasi naseljeni iz bosne, poslije turaka; Acketa, Capitlaka, Crnokrak, Èokeš, Didulica, Dragièeviæ, Drobnjak, Glumac, Jağovul, Kalinica, Koraæ, Ljuština, Maoduša, Popoviæ, Samotaka, Starèeviæ, Škoriæ, Tarbuk, Vlajiniæ, Ugarak, Žegarac

    Raduè – pravoslavni vlasi naseljeni od turaka; Bastaja, Bjelobaba, Crnobrnja, Èubrilo, Jalaèa, Korkut, Kulundžija, Ljevnajiæ, Ljuljak, Šobot

    Mogoriæ – pravoslavni vlasi naseljeni iz bukovica; Banjeglav, Basariæ, Borkoviæ, Ğodan, Iliæ, Jankoviæ, Kuduz, Maljkoviæ, Margaretiæ, Vuèkoviæ

    Vrebac – starosjedioci hrvati iz turskog vremena; Bobiæ, Butkoviæ, Cetiniæ, Klekoviæ, Mandariæ, Miklušèiæ, Tomaš,… pravoslavni vlasi naseljeni iz bosne; Bogdanul, Kokot, Koraæ, Narandža, Njegomir, Praskonja, Resman, Zelentur, Zoroje

    Bilaj – pokatolièeni muslimani; Jurišiæ, Pozderac, Skender.. hrvatski doseljeni iz donjeg pokuplja; Fink, Mihelèiæ, Žagar

    Barlete – doseljeni bunjevci; Jeliniæ, Krmpotiæ, Stipanoviæ… doseljeni pravosl.vlasi iz bukovice; Mikšiæ, Ciganoviæ, Rašeta, Sudar

    Ostrovica – doseljeni hrvati iz vinodola; Bunèiæ, Kranjèeviæ, Tomièiæ, Vranièiæ… doseljeni prav.vlasi iz bukovice; Èuturilo, Polovina, Kekiæ, Rajšiæ, Savatoviæ, Tesliæ

    Lovinac – doseljeni bunjevci iz baga (karlobag); Blaževiæ, Brkiæ, Pavièiæ, Perpiæ, Sekuliæ, Šariæ.. kranjci iz g.kotara; Zduniæ

    Liè.Cerje – doseljeni bunjevci iz podvelebita; Balen, Brkljaèiæ, Japunèiæ, Matovinoviæ, Vrkljan

    Rièice – doseljeni bunjevci iz podvelebita i senja; Kneževiæ, Peršiæ, Rupèiæ, Skorup, Tomièiæ

    Smokviæ – doseljeni bunjevci iz okolice senja; Krpan, Paveliæ, Pavièiæ, Šariæ, Tomljenoviæ

    Sveti Rok – doseljeni bunjevci iz podvelebita; Babiæ, Iveziæ, Kataliniæ, Pasuoviæ, Smolèiæ, Vidakoviæ, Vrkljan..

    Bruvno – pravoslavni vlasi naseljeni od turaka; Boloviæ, Bulj, Èubriloviæ, Divjak, Guteša, Keèina, Krneta, Krtiniæ, Kasulja, Malbaša, Miljuš, Pleèaš, Radmanoviæ…

    Mazin – pravoslavni vlasi naseljeni od turaka iz istoène bosne; Drakulj, Gvozden, Kekiloloviæ, Pijuk, Starješina, ..

    Udbina – doseljeni bunjevci iz podvelebita; Bižanoviæ, Blažan, Ivkoviæ, Mesiæ, Jurèiæ, Robiæ, Rajkoviæ, Fumiæ, Sertiæ,… doseljeni kranjci iz g.kotara; Pezelj, Tièac, Mance, Krznariæ, Novaèiæ, Sabljak.

    Rebiæ Udbinski – pravoslavni vlasi naseljeni od turaka; Æosiæ, Æuk, Momèiloviæ, Sekula, Trkulja, Vukoder

    Mutiliæ – starosjedioci hrvati iz turskog vremena; Augustiæ, Bakariæ, Cvitkoviæ, Dubravèiæ, Gašperoviæ, Valentiæ… prav.vlasi naseljenji od turaka iz bosne; Basara, Basta, Dopuğa, Hajduk, Komadina, Krnjajiæ, Lonèar, Oštrokapa, Uzelac

    Visuæ Krbavski – pravoslavni vlasi naseljeni iz bukovice; Banoviæ, Barakoviæ, Janèiæ, Javoroviæ, Kosanoviæ, Pozmanoviæ, Prica, Prodanoviæ, Vranješ, Žutiæ

    Komiæ – pravoslavni vlasi naseljeni iz bukovice; Batiniæ, Æurèiæ, Grozdaniæ, Opaèiæ, Ružiæ, Momèiloviæ

    Mekinjar – pravoslavni vlasi naseljeni od turaka iz podrinja; Bastaja, Bosniæ, Kliska, Pokonj, Repatulj, Šegan, Trkul, Zorul

    Pisaè – pravoslavni vlasi iz zbjega u brinju; Boriæ, Grbiæ, Konèar, Svilar, Štetiæ, Vukmiroviæ

    Podlapaèa – doseljeni hrvati iz modruša; Blažan, Dasoviæ, Fumiæ, Holjevac, Javor, Sertiæ, Udoroviæ, Vukoviæ

    Jošane – pravoslavni vlasi koji su do tada bili nomadi; Arambašiæ, Cvijanoviæ, Dikliæ, Mašiæ, Panjkoviæ.. pravoslavni vlasi naseljeni iz bukovice; Egiæ, Kurijac, Masnikosa, Mrkobrada, Raduloviæ, Stojanoviæ, Vlatkoviæ

    Buniæ – pravoslavni vlasi koji su do tada bili nomadi; Batiniæ, Božaniæ, Vranješeviæ, Miloševiæ, Rapajiæ, Vlaislavljeviæ, Hiniæ, Domazetoviæ, Sekezoviæ, Sladiæ.. pravoslavni vlasi naseljeni iz bosne; Eror, Prica, Radule, ..

    Peæane – pravoslavni vlasi naseljeni iz bukovice i bosne; Bižiæ, Budisavljeviæ, Krekoviæ, Masnikosa, Mihajloviæ, Pražiæ, Svilar

    Korenica – pokršteni muslimani (na pravoslavlje): Agiæ, Ivaniševiæ, Hajdoviæ, Jandriæ, Klašniæ, Mikiæ, Miriloviæ, Petrièiæ.. pravoslavni vlasi naseljeni iz zbjega kod otoèca i plaškog; Boršenoviæ, Èupurdija, Deliæ, Ğotliæ, Drakuliæ, Funduk, Glumac, Gnjatoviæ, Govorèina, Vukobrat, Škoriæ, Šuput, Vardiæ, Žigiæ, Vujèiæ…

    Otoèac – hrvati starosjedioci prije turaka; Ataliæ, Bogdašiæ, Brajkoviæ, Æorak, Dasoviæ, Dubravèiæ, Dujmoviæ, Furlan, Gomerèiæ, Kostelac, Ladišiæ, Laškarin, Mudrovèiæ, Oriškoviæ, Šimatoviæ, Tonkoviæ

    Kuterevo na Velebitu – kranjci naseljeni iz gor.kotara; Bartulac, Gerovac, Kranjèeviæ, Lukšiæ, Šlipogar, Vrbaniæ… bunjevci naseljeni iz baga (karlobag); Prpiæ, Rogiæ, Rupèiæ, Babiæ, Kataliniæ, Rukavina…

    Kompolje – kranjci naseljeni iz gor.kotara; Fajdetiæ, Filipèiæ, Šimuniæ, Majer, Šariniæ

    Krasno Polje – doseljeni bunjevci iz podvelebita; Devèiæ, Babiæ, Modriæ, Vukeliæ

    Biskup Brajkoviæ u svom izvještaju o Lici, 1702., dijeli lièko stanovništvo na plemenite hrvate, pokrštene turke, bunjevce, kranjce i vlahe šizmatike.
    Meğu plemenite hrvate ubraja rodove s podruèja vinodola, senja, otoèca, brinja i modruša, kao i ostatke onih hrvata koji su nadživjeli tursku vladavinu…
    Pokršteni turci samo su uvjetno „turci“, jer se radi o islamiziranim stanovnicima like, koji su porijelom najveæim dijelom slaveni iz bosne.
    Kranjci su lièki doseljenici koji su došli iz gornjeg pokuplja, tj. hrvatski ili slovenski kajkavci, koje su štokavski hrvati prozvali „kranjcima“.
    Bunjevci su vlaško polunomadsko stanovništvo katolièke vjere, potpuno slavenizirano. Porijeklom su iz srednje dalmacije (cetine), a „putovali“ su preko bukovice, ravnih kotara, podvelebitom do senja i dalje preko modruša. Jedan ogranak je završio èak u baèkoj, najvjerojatnije naseljen tamo od turaka.
    Vlasi šizmatici su nomadi i polunomadi grkoistoène vjere. Ukoliko su porijeklom iz sjeverne dalmacije (bukovica) uglavnom su slavenizirani, dok su oni iz bosne i dublje iz dinarida još uvijek jakog romanskog karaktera. Na prostorima like bilo ih je od pamtivijeka; turcima su najprije bili saveznici, dok su se pod kraj turske vladavine razbježali u zbjegove kraj brinja i otoèca, odakle se veæina vratila u prijašnja naselja

    izvor: A.Mohorovièiæ, M.Markoviæ: Zbornik za narodni život i obièaje, Knjiga 53, HAZU, Zagreb 1995.

    A I OVO (u vezi dijalekta):

    Re: Lièka Historija
    Stari i današnji govori u Lici

    Sa zemljišta izmeğu Une i Velebita, Gvozda i Zrmanje postoje iz vremena prije Turaka pisani spomenici od 14. st. pa sve do teških turskih napada u 1522. To su kupoprodajni ugovori, darovanja, zapisnici rotnih stolova i spisi sliènoga sadržaja. Pisani su u èistom narodnom govoru onoga vremena te za prouèavanje tadašnjega jezika imaju veliku vrijednost. Potjeèu sa podruèja stare Lièke župe, Bužana, Gatske, Jablanca, Baga, Korenice, Srba, Lapca i Nebljuha, a mnoge su isprave napisane i u Senju, gdje ih je sastavio kaptol koji je zabilježio mnoge sudbene rasprave. Svi su ti pisani spomenici sa toga tla osnovno vrelo koje æe poslužiti da se utvrdi stari govor na tome tlu.

    Postoji pored toga i književno djelo koje je napisao u Otoècu 1486. žakan Broz Kacitiæ iz Dubovika u Bužanima iz plemena Koluniæa, te je i to djelo u nas poznato pod imenom Koluniæev zbornik, Sadržinu mu èine “Knjige sv. Bernarda”. Taj sveæenik sastavio je svoj rad u jeziku koji se govorio tada s jedne strane u Bužanima, Lici i Gatskoj, a s druge opet meğu tadašnjim obrazovanim svijetom na tom podruèju.

    Najposlije postoje i starinci na tome tlu koji su preživjeli tursku nevolju te su se održali sve do danas. To su stari rodovi u Otoècu, Prozoru, Èoviæima, Sincu, Lešæu i okolini tih mjesta, zatim u Brinju i Jezeranima i u selima oko njih. Starosjedioci su i Ledenièani, a to su i starije senjske kuæe. Treba, dakako, uzeti da su ti starinci do danas pod utjecajem svojih susjeda veæ manje ili više izmijenili svoj govor, ali su mu staru podlogu ipak mogli oèuvati. Na osnovi tih pisanih vrela i govornoga stanja u starosjedilaca može se utvrditi da je na tom zemljištu izmeğu Gvozda i Zrmanje, Une i mora postojao prije turskoga gospostva èakavski govor tipa vode i vode s ikavskim izgovorom glasa jata s ponešto ekavskih likova (vera, veran, vernost, del, cei, mesto, leto, sused, svedok, koleno, zavet, les, Korenica, mera, namesnik). U primorju bilo je tih ekavskih zamjena više, a što dalje na jug i jugoistok prema Zrmanji i prema gornjoj Uni bilo ih je sve manje ili su ostale ogranièene na nekoliko rijeèi.

    U turskom napredovanju nestalo je gotovo potpuno sa toga zemljišta staroga stanovništva osim u Senju, Ledenicama, u Otoècu i Brinju. U tima mjestima ono je bilo toliko snažno da je svoj govor naturilo i mnogim novim naseljenicima koji su bih podrijetlom od Dinare te su bili štokavci nove akcentuacije.

    S turskom vlašæu ulaze na to zemljište od Zrmanje do Gacke dva nova govora. Jedan su donijeli muslimani što su doselili iz krajeva s istoène strane Une i Dinare, pogotovu iz Posanja i Banjica i od Grahova. I oni su imali ikavsku zamjenu, šæ mjesto št, j mjesto ğ, u sjevernijem dijelu i staru akcentuaciju tipa vode, ali su mjesto èa govorili što. To je bila gotovo jedina razlika prema starom govoru na tom tlu. Drugi govor donijeli su doseljenici iz južnih krajeva. Bio je štokavski u punoj èistoæi s jekavskim izgovorom i s novom akcentuacijom koja se bila razvila oko Pive, gornjega Poneretavlja i gornjega Podrinja. Razlikovao se od onoga staroga govora na podruèju od Zrmanje do Gacke, ali i od onoga s desne strane Une, na Grahovu i u Posanju. Kroz cijelo tursko gospodstvo oba su ta govora postojala jedan pored drugoga. Taj èisti štokavski govor donijeli su preseljenilci iz turske Like na krajiško tlo u Gatskoj, u okolinu Brinja, Brloga i Otoèca. Tu je on postojao u toku 17. st. usporedo s onim starim èakavskim, ali je od 1660. dalje bio od njega jaèi.

    U turskom raspu velik dio muslimana prebacio se na drugu stranu Une gdje su upotpunili naselje svoga govora oko Cazina, Krupe, Bihaæa i Petrovca. Ipak su njihovi suplemenjaci u Perušiæu i okolini toga mjesta ostali i dalje nosioci toga govora pa su ga naturili drugim useljenicima Bunjevcima, Goranima i gatskim starosjediocima koji su uselili na perušiæko podruèje. Poslije turskoga raspa unišao je na lièko zemljište govor, što su ga donijeli Bunjevci. On je bio vrlo slièan onome koji su imah lièki muslimani, a razlikovao se od njega jedino prelaženjem likova kao što su došao, bio i dio u doša, bija, dija, vidio u vidija, vidije i rjeğim zamjenama ğ u j. Bunjevaèki govor bio je, prema tome, štokavski i ikavski i nove akcentuacije.

    Gorani su došli na lièko tlo s onim istini govorom što su ga veæ imali starosjedioci u Otoècu i Brinju koji je bio èakavski, ikavski s nešto ekavske zamjene i sa starom akcentuacijom. Oni izmeğu njih, koji su potjecali iz Gornjega Pokuplja od Èabra, Broda i Cerova, naginjali su ponešto na kajkavsku akcentuaciju, jaèa im je bila ekavska zamjena, a neke su porodice mjesto èa govorile kaj, ali su imale zaè.

    U velikoj seobi oko 1700. došlo je u Liku od Knina i Bukovice i mnogo Srba koji su u južnije lièke krajeve unijeli štokavski jekavski govor potpuno jednak onome što su ga imali srpski naseljenici u Gatskoj i pod Turcima na tlu izmeğu Gacke i Zrmanje.

    Od 1700. dalje postojala su na tome podruèju meğu Hrvatima dva govora, a meğu Srbima jedan. Kod onih prvih bih su to ili èakavski ikavski s nešto ekavskih zamjena i stare akcentuacije ih” štokavski potpuno ikavski nove akcentuacije. Taj drugi razlikovao se od onoga u Srba uglavnom svojim ikavskim izgovorom i donekle po kojom zamjenom “skj” u “šæ” i “dj” u “j”. U akcentuaciji razlika je bila vrlo mala.

    Èakavski se od toga vremena, kao i dotada, govorilo u Senju i Ledenicima, u Gatskoj u Otoècu, Prozoru, Èoviæima, Sincu, Lešæu, Dubravama, Ramljanima, Švicama, Kompolju, u Brinju, Letincu, Crncu i Jezeranima i okolini tih mjesta, u Kosinju, Donjem i Gornjem i Kuterevu i u onim naseljima oko Gospiæa, Široke Kule i Perašiæa, u Udbini, Podlapcu, Pisaæu i Mutiliæu gdje su se nastanili otoèki i brinjski starosjedioci i Gorani.

    Štokavski ikavski nove akcentuacije govorili su svi Bunnjevci i potomci muslimana u Perušiæu i po starim tvrğavnim naseljima oko toga mjesta i Gospiæa. U svojem seljenju Bunjevci su bili zauzeli Zagon, Sv. Jakov (Krmpote), Senjsku planinu i cijelo Podgorje od Senja do Draèevca. Na tom podgorskom zemljištu jedino se u Sv. Jurju (Jurjevu) naselilo grağanskih porodica iz Senja i gornjega Primorja koje su donijele èakavski govor. Bunjevci su nastanili i Pazarišta, Smiljansko polje, Lovinaèko polje, a dali su mnogo naseljenika i zapadnom dijelu Gatske, Gospiækom polju i Perušiæu. Oni su sami naselili i Krasno.

    Štokavski j ekavski govor nove akcentuacije, što su ga nosili svi Srbi, zauzimao je treæinu Brinja, polovinu otoèkoga podruèja i više od dvije treæine stanovništva od Gacke do Zrmanje. U svemu njime je govorila veæina cijeloga naselja na tome tlu.

    U daljem toku razvijanja tih govora valja utvrditi snažno djelovanje s jedne strane štokavskoga ikavskoga što su ga imali Bunjevci i potomci starih Perušiæana, a s druge štokavskoga j ekavskoga koji su govorili Srbi. Tome utjecaju podlijegala su, po naravi stvari, mala naselja drugoga govora. U tu priliku nije nigdje na tom zemljištu dolazio jekavski govor, jer se naslanjao svagdje na jake skupove koji su ga nosili. Povukao se jedino ovdje ondje na Smiljanskom polju gdje su neki Pejnoviæi, Vujnoviæi i Uzelci unišli u hrvatske kuæe, a isto tako oko Perušiæa, gdje se to dogodilo s nekim Kokotoviæima, Nenadiæima i Opaèiæima.

    U prvom redu pod govorne utjecaje potpali su Gorani koji su svoja naselja osnovali raštrkano meğu onima drugoga govora ili pored njih. Ta su naselja mogla biti skupna i veæa ili pojedinaèna i manja. Ona prva održala su se i dulje, ona druga podlijegala su brže. Veæ u toku 19. st. Gorani su južno od Gacke primili štokavski govor zadržavši svoju ikavsku zamjenu i primivši novu akcentuaciju. To se dogodilo tamo gdje su na njih utjecali susjedni Bunjevci ili okolni jekavci nisu bili suviše jaki, te je djelovao opæeni govorni utjecaj koji je u zapadnim dijelovima Like bio bunjevaèki. Tako su štokavci postali Gorani u Kosinju Donjem i Gornjem, u Kuterevu, u Kaluğerovcu, Mušaluku, Malom Polju, Budaku, Osiku, Vukšiæu, Bilaju, Ribniku i u Brušanima gdje je k njima dolazio utjecaj ili od Bunjevaca ili od potomaka starih Perušiæana. Gorani su svoja naselja smjestili, dakako, i u istoèni dio toga podruèja gdje je bilo puno jekavaca, te je i njihov utjecaj bio opæen. To se dogodilo u Udbini, Podlapcu, Mutiliæu, Pisaæu, Toliæu i Rebiæu, u Prijeboju, Petrovu selu, Vagancu, Rešetaru i u Lapcu.

    Pod drugi govorni utjecaj potpali su i Ledenièani, Senjani, Otoèani i Brinjani koji su kao èakavci uselili u štokavska ikavska ili jekavska naselja. To se dogodilo Ledenièanima u Novom i drugim selima na Gospiækom polju, a isto tako i onima što su unišli u bunjevaèka sela. Na te govore prešli su i Senjani, Otoèani i Brinjani koji su prešli na kulsko, perušiæko i udbinsko podruèje.

    Prema tome na tom lièkom zemljištu od Gvozda do Zrmanje postoji ovakvo govorno stanje:

    Stari èakavski govor s ikavskom i ponešto s ekavskom zamjenom i sa starom akcentuacijom govori se u Ledenicama, Senju i Jurjevu, u Brinju, Jezeranima i Crncu i okolini tih mjesta, u Otoècu, Dubravama, Prozoru, Èoviæima, Sincu, Lešæu, Švicama i u okolini Otoèca i u Ramljanima. Ipak je taj govor u svim tim mjestima u stalnom nestajanju. Gubi se zamjenica èa, a postepeno i stara akcentuacija. Uzmicanje ispred štokavskoga govora nastupa osobito na istoènoj strani u susjedstvu sa srpskim naseljem. Štokavski ikavski, uglavnom onaj s potpunom zamjenom, govori se u ostalom hrvatskom naselju. Nosioci su toga govora Bunjevci, na perušiækom podruèju i potomci starih Perušiæana. Prema tome taj se govor nahodi od Zagona kod Novoga u cijelom primorju sve do Draèevca, u Pazarištima, na Smiljanskom i u Gospiækom polju, oko Široke Kule, na perušiækom i lovinaèkom podruèju i u Štikadi. Dalje istoènije taj govor imaju Hrvati od Baljevca do Zavalja, a imali su ga i oni u Boriæevcu.

    Štokavski jekavski govor imaju u prvom redu svi Srbi. Od Hrvata govore ga oni što stanuju u istoènijem dijelu Like gdje se nalaze u gustom srpskom stanovništvu. Takvo je stanje na udbinskom i lapaèkom podruèju gdje je ikavski bio govoren jedino u Borièevcu, a ono je tako i u Petrovu Selu i u prvoj okolini toga mjesta.

    A I OVO (kratka istorija Like):
    Lièka Historija
    
    Lika je srednje planinski dio Republike Hrvatske. Najèešæe se spominje sa Gorskim kotarom. Uz Kordun i Baniju, èinila je nekadašnju Vojnu krajinu za vrijeme Austro-Ugarske monarhije. Najljepši dio Like èine Plitvièka jezera koja se sastoje od 16 manjih i veæih jezera iz kojih nastaje rijeka Korana.

    Geografski položaj

    Lika je kontinentalna regija, omeğena planinama Velebitom na zapadu i jugu te Plješivicom na istoku. Sjeverna granica je prilièno neodreğena jer Ogulinsko podruèje predstavlja prelaz izmeğu Like i Gorskog Kotara. Èitavo podruèje može se okarakterisati kao planinska zaravan podijeljena manjim planinskim lancima u više cjelina (Gacko Polje, Krbava, Lièko Pounje i dr.). Ima veliki strateški i saobraæajni znaèaj jer predstavlja meğu kontinentalnog i primorskog dijela Hrvatske. Kroz Liku prolaze magistralni putevi Zagreb-Split i Zagreb-Zadar, autoput Zagreb-Split, te željeznièka pruga Zagreb-Knin-Split.
    Ime
    Po jednoj legendi, Lika je dobila ime po lîku. Lîk je u ikavici rijeè za „lijek“.
    Po drugoj legendi, Lika je dobila ime po grèkoj rijeèi λύκος (likos) što znaèi „vuk“, a Lika je poznata po tome da u njoj živi mnogo vukova.

    U antièko doba podruèje Like naseljava ilirsko pleme Japodi. Njih je u I veku pre nove ere pokorila rimska vojska, ali su i dalje zadržali svoju plemensku autonomiju, baveæi se nomadskim stoèarstvom. Romanizacija ovog prostora je bila samo površna, jer je Rimljanima bilo najvažnije osigurati putne komunikacije. Do veæih promjena dolazi raspadom carstva i seobama naroda, kad se na lièko podruèje doseljavaju slovenska plemena (Srbi i Hrvati). Oni uspostavljaju svoju upravnu organizaciju, osnivajuæi plemenske župe Gacku, Krbavu i Liku. Postoje teorije da su nakon ustanka Ljudevita Posavskog u slabo naseljenu Liku franaèki vladari preselili znatan broj Avara, koji su se kasnije stopili s Hrvatima. S razvojem i jaèanjem hrvatske države, dolazi do porasta stanovništva i veæeg stepena društvene organizacije, a s tim i do podjele starih rodovskih župa u Lici. Tako nastaju nove župe Bužane, Hotuèa, Lapac, Plase i druge. O porastu znaèenja Like unutar Ugarsko – hrvatskog kraljevstva govori i osnivanje Krbavske biskupije 1160. godine, sa sjedištem prvo na Mrsinju iznad Korenice, a zatim na Udbini. Materijalni ostaci iz tog razdoblja su neznatni, jer su veæinu crkvi i utvrğenja uništili Turci. Dokaz tadašnjeg stepena razvoja je i postojanje štamparije u Kosinju krajem 15. veka.
    Turski prodori na ovo podruèje poèinju nakon pada Bosne (1463), da bi kulminirali Krbavskom bitkom 1493. godine, u kojoj je uništena hrvatska feudalna vojska. Izmeğu 1522. i 1524. turska vojska zauzima èitavo podruèje Like, s izuzetkom Gacke doline i Brinja. Starosjedilaèko hrvatsko stanovništvo tada gotovo u potpunosti nestaje, a na njihovo mjesto doseljavaju se pravoslavni Srbi iz drugih srpskih podruèja, uglavnom iz Bosne, tako je u Lici znatno poveæan broj Srba (koje su nazivali Vlasima, tako su Srbe nazivali Turci što se je do danas održalo) te manji broj Hrvata koji su prihvatili islamsku vjeru. Turci su za ovaj prostor 1580. osnovali Lièki (Krèki) sandžak sa sjedištem u Kninu i glavnim lièkim uporištem na Udbini. Takvo stanje je potrajalo sve do velikog austrijsko – turskog rata (1683-1699) u kojem je pod vodstvom sveštenika Marka Mesiæa osloboğena èitava Lika osim Lièkog Pounja.
    Nakon protjerivanja Turaka , Habsburška monarhija ju je stavila pod neposrednu vlast svoje dvorske Komore, a zatim 1714. godine pod upravu Karlovaèkog generalata. Tako je Lika došla u sastav Vojne krajine u èijem æe sastavu ostati sve do njezinog ukidanja 1881. godine.
    Kako je Lika osloboğena od Turaka u njoj je bilo dosta Srba doseljenih za turskog vremena. Sad se u Liku doseljavaju i Srbi iz Dalmacije, a mnogi koji su ranije prebegli ispred Turaka na sjever ponovno se vraæaju u stare naseobine. Tako Srbi iz okoline Otoèca naseljavaju Vrebac i komiæ. Preseljenici iz Brloga sada naseljavaju Peæane i Jošan. Jedna grupa srpskih porodica seli se iz prokika u Zapadnoj Lici u Mutiliæ na Udbini. Srbi iz Dalmacije naseljavaju Zrmanju, Graèac i Medak. Mjesta u Krbavi naseljavaju Srbi iz Kupresa, Grahova i Knezpolja. Veliku Popinu i Mazin naseljavaju Srbi iz Kninske krajine u Dalmaciji. U Bruvno se preselila jedna grupa porodica iz Divosela i okoline Gospiæa. Manojlo Grbiæ pominje dokumenat iz kog se vidi kako Juraj Križaniæ, povjerenik karlovaèkog generala za Liku dozvoljava kosinjskom knezu Vukašinu Mileusniæu da se sa 40 srpskih kuæa preseli u Široku Kulu.
    Kako su Lièani u poèetku pružali otpor strogom vojnom režimu, 1746. je osnovan posebna vojno-upravna teritorija Lièke regimente (pukovnije), da bi se uèvrstila kontrola nad ovim krajem. Opšta militarizacija Like, u kojoj je sve bilo podreğeno potrebama stalnog ratovanja, znatno æe uticati na mentalitet njenog stanovništva.

    Nikola Uzelac
    Novi Sad

  5. Uzelæevi – sasvim pouzdano znam da su živeli u Medku kao i na Udbini. Sa Uzelèevima iz Medka imam èak i vrlo bliske familijarne veze …
    Božiæi su iz “plemena” Usorèana . 1660 popisali su ih Austrougori zajedno sa ostalim familijama od Usore. slave Sv. Jovana i nikako nisu poreklom Hrvati. Postoji mala dilema dali su u Usoru došli nakon pada Smedereva ili pak iz Raške preko Banjana (Stara Hercegovina – tadašnji stanovnici nemaju veze sa današnjim stanovništvom), pa Maglaj iz Maglaja po odluci Turaka u Usoru, pa dalje za Vojnu Krajinu, pa prebeg svih Usorèana u Otoèac … itd…

    U popisu po selima mnoga nisu obuhvaæena, a ni u okviru popisanih sela familije koje su prilièno brojne bile èak i te 1700.

    Moji su poreklom sa 4 strane Like, nisu navedeni a bili su veoma brojne familije … Bar 10-tak prezimena znam za koje znam da su mi familija , èak i prilièno dobre linije srodstva …

    Jasminka
    Srbija
    [email protected]

  6. Uzelaca ima i u selima Smiljan i Bužim koji su katolici i kojima i sam pripadam…U selu Bužim Sveci zaštitnici su Sveti Vid ,15.06. i Sveta Terezija koja se slavi 15.10 i èije ime nosi i Crkva u Bužimu….inaèe Uzelci su u to podruèje došli nako što su sudjelovali u borbama kada se Lika èistila od turske vlasti zajedno sa generalima Rukavinom i Kneževiæem koji su predvodili vojsku iz Dalmacije…nakon što su oèistili ova podruèja od turaka dobili su posjede na podruèju Smiljana i Bužima….i tu su dobili 5 posjeda proporcionalno prema udjelu u vojsci…inaèe Uzelaca ima i u zaleğu Zadra u mjestu Radovin i gdje su takoğer svi katolièke vjeroispovjesti

    vlado uzelac
    gospiæ,bužim,hrvatska
    vladouzelac@net,hr

  7. Poštovani g.Uzelac

    2009-Ivan i Karlo
    2001-Marko i Luka
    1970,1972-Ivica,Vlado
    1935,1942,1946-Josip,Marko,Mate
    1895,1900,1911-Mate,Blaz,Ivan
    !869,1876,1883-Ivan,Marko,Luka
    1832,1842-Petar,Karlo
    1790-Grgur

    Pametnome dosta!
    I da sam na Vašemu mjestu ne bih se previše hvatao za tekstove g.Grujiæa jer izgleda da prema njegovim tumaèenjima i objašnjenjima nema uopæe katolièkih i hrvatskih prezimena jer je on uspio èak i neka prezimena od starohrvatskih obitelji prikazati kao pravoslavna. Kao i da svi na ovome forumu govore o “srpskim”prezimenima
    kojih ovdje nije nikada ni bilo veæ se radi o pravoslavnim vlasima-šizmaticima i da se oblik srbi poèeo koristiti tek puno puno kasnije što se vidi i po izjašnjavanju vlaškog stanovništva u tzv. “ship kartama” na putovanjima za Ameriku gdje su se izjašnjavali kao Hrvati,Austrijanci,Ugari tj,Magari.

    S poštovanjem!

    vlado uzelac
    Gospiæ,Buim,Lika
    [email protected]

  8. g. Vlado

    Eto sta o vas Smiljanskim Uzelcima kaze Stjepan Pavicic u knjizi Seobe i naselja u Lici (strana 257) kad vam vec ne odgovara g. Grujic.

    “Neki su se srpski rodovi sasvim izmiješali s bunjevackim, te su se uzajamno ?enili i udavali. Tako su neki Uzelci i Pejnovici na smiljanskom tlu, a Vujnovici na trnovackom postali katolici i od njih potjecu Hrvati tih prezimena.”

    A za te “ship karte” se zna da su ljude oznacavali odakle su dosli (poslednje mesto boravka) a ne sta su bili.

    uzelac
    RSK
    [email protected]

  9. Mi ,Komiæi iz Bosanske Otoke,znamo da smo iz Komiæa i da smo poslije 1683 g napustali Krbavu i naselili se u Otoku. Komiæa ima i u Poljicama iza Omiša a bio sam i u Italiji,iza Gorice i upoznao ljude sa prezimenom Komic . Interesuje me što vi znate o Komiæima iz Krbave.Imam i podatak da je zaèetnik Komiæa bio serdar na Udbini ,serdar Husref Serdareviæ .

    Mehmed Komiæ
    Pula , Hrvatska
    [email protected]

  10. Dakle ovako ,pozdravim svima ,i ja sam Uzelac ,katolik ,moje porijeklo je iz Like,tocnije iz Smiljna ,toco je da postoje Uzelci katolici i Uzelci pravoslavci ,moj pradjed je doselio iz Like na sisako podrucje1900 g ,zva ose je Ivan ,njegov sin zvao se je Jakov ,moj otac Ivan-Mato ,ja sam Goran i moj brat Ivica ,,,Isto tako u Sisku zive i druge obitelji Uzelac za koje znam da su pravoslavne vjere …

  11. Krš (Srednji Kosinj) i drugi – pravoslavni vlasi. dobro zboriš, nigdje Srba. Večina pravoslavaca postali srbi u 19. veku, a Njemci-austrijanci, njima je odgovaralo da dijeli narod po vjeroispovesti, a nakon pokušaja Hrvata (pravoslavnih i katolika) da se oslobodi austrijskomađarskog jarma u 19. vjeku podržavaju posrbljavanje pravoslavaca koje je kulminiralo u jugoslaviji.

  12. vlado uzelac, Gospić,Buim,Lika nema svrhe objašnjavati zatucanima da većina Srba iz područja Hrvatske nisu etnički Srbi, nego su postali to politikom. A inače povijesni dokumenti, od bizantskih do rimskih, zapisa u kamenu itd. dokazuje o povijesti Hrvata kroz stoljeća, dok Srba ima samo za jedan manji vremenski period na području južne srbije i istočne bosne.

  13. Hrvatski zrakoplovni general i jedna od najznačajnijih osoba hrvatske vojne povijesti, general-bojnik Emil Milan Uzelac, rođen je 21. kolovoza 1867. u Komaronu (Vrhovine, Lika). Umro je u siromaštvu u Zagrebu na današnji dan 1954. godine.

    Nakon rata general Uzelac je bio jedan od nekoliko generala NDH pravoslavne vjeroispovijesti koji je preživio slom države, te prošao teške dane zatvora i torture.

    Kao Hrvat Uzelac, premda vojnički genij i časnik s ogromnim iskustvom, nije uživao simpatije Karađorđevića, kako zbog svoje vojničke prošlosti, tako i zbog isticanja hrvatske nacionalnosti. Postavio je temelje novom zrakoplovstvu Jugoslavije, ustrojivši ga iskustvima austrougarskih zračnih snaga, te je bio načelnik novog Odjela za vazduhoplovstvo pri Ministarstvu vojske i mornarice, što je zapravo bila dužnost zapovjednika zračnih snaga. Bio je zadužen za reorganizaciju i modernizaciju zrakoplovstva.

    Prisilno je umirovljen od strane Beograda samo zato je jer je bio Hrvat u ožujku 1923. kao nepotreban kadar, premda je bio vrhunski zrakoplovni general kakvog Jugoslavija nije nikada imala ni prije ni poslije Uzelca.